Hoće li nacionalistička struja pojesti originalnu ideju?

Odnosno, mogli smo svjedočiti radikalnom skretanju u smjeru nacionalističkih fraza kakve već godinama, desetljećima naplavljuju srpski javni prostor, uključujući i onaj pod kontrolom Aleksandra Vučića.

Jasno je da se nakon višemjesečnog i maratonskog održavanja prosvjeda očekuje katarza i konkretan napredak u postizanju ciljeva (jedan od njih je i raspisivanje izvanrednih izbora). Donekle je jasna i logika iza, uvjetno rečeno, pragmatične odluke za ujedinjenjem ideološki suprotnih strana kojima je jedini zajednički nazivnik borba protiv koruptivnog režima Aleksandra Vučića.

Ali postavlja se pitanje je li retorika koja bolno podsjeća na gazimestanski Miloševićev govor ispravan smjer? Odnosno, hoće li plivanje u nacionalističkoj struji pojesti originalnu ideju studenata o modernoj, slobodnoj i nekorumpiranoj Srbiji? Je li takva strategija uopće ima dugoročni smisao? Odnosno, što nakon Vučića ako u pokušaju promjene paradigme sudjeluju oni koji pušu u sličan ideološki rog kao dosadašnja vlast?

Vodstvo preuzele razne političke frakcije

Ova pitanja smo postavili uglednoj novosadskoj novinarki Ani Lalić Hegediš, kao i cijenjenom beogradskom novinaru i uredniku Branku Čečenu.

“Apolitični prosvjedi traju duže od 7 mjeseci. Oni su jednostavno morali biti politički artikulirani jer na drugi način gube snagu. Zahtijevaju konkretnu ideju oko koje bi se ljudi okupili, a politička artikulacija nije nužno neočekivana ni nužno loša. Problem je nastao prije par mjeseci. Mogle su se vidjeti naznake da prosvjede preuzimaju male grupe ljudi.

Razne političke frakcije i, vjerujem, službe sigurnosti, su se ušuljale i preuzele vodstvo. Uz to se paralelno događa hapšenje aktivista Stava koji su bili uz svoje kolege i aktiviste, koji su bili osnivači svih prosvjeda u Srbiji, koji su pokazivali građansku neposlušnost i čije ideje su bile proeuropske, ljudskopravaške i, u osnovi, prilično ljevičarske. Te grupe su izbrisane željom države, ali i uz prešutnu suglasnost većine u Srbiji. U tom momentu se gube krvave šake kao simboli prosvjeda, a pojavljuju se četničke kokarde, ruske zastave… I tu se malo, pomalo mijenja narativ”, kaže Lalić Hegediš, dodajući da većinski narativ studenata nije kosovofilski i rusofilski, za razliku od izraženog nacionalizma u velikom dijelu zemlje.

Velik broj građana rusofilski nastrojen

“U Srbiji je veliki broj građana rusofilski nastrojen i jašu na nacionalnom identitetu. Tu su i službe. Vidi se da se s vremenom radilo vrlo mudro i orkestrirano. U subotu su u Beogradu od tih prosvjeda napravili mainstream, gdje nismo znali gledamo li Gazimestan ili prosvjede. Gledali smo govornika, čovjeka koji veliča Karadžića.

Umjesto da mladi ljudi u Srbiji imaju ljude na koje mogu biti ponosni, opet se identificiraju s Milošem Obilićem, a od gubitničkog perioda se pravi pobjednički narativ”, smatra novinarka. Ističe kako je vidljiva razlika između prosvjeda u Novom Sadu i u Beogradu.

‘Jedino neizvjesnije od budućnosti Srbije je njena prošlost’

“Nacionalni mainstream narativ kosovarenja i rusofilije u Vojvodini se nije toliko primio jer je Vojvodina multinacionalna. Tamo se teže prima sentiment ‘nebeskog naroda’. Ovo što studenti nakon Vidovdana u Beogradu pokušavaju objasniti kao ideju brisanja različitosti i pokazivanje prihvaćanja lijevog i desnog… S jedne strane, možda ima logike, iako ja ne želim biti dio povijesti s ljudima koji veličaju ratne zločince jer su nas takvi svjetonazori i doveli do situacije protiv koje prosvjedujemo.

Ali s druge strane, srpsko društvo je očito toliko očajno da su spremni prihvatiti i četnikovanje, samo da ovoga srušimo. Ali nitko ne postavlja pitanje što nakon toga? Po čemu se pročetnička ideologija razlikuje od Vučića, koji isto kaže da ne da Kosovo, koji isto govori o Rusiji? Što, zamijenit ćemo jednog i dovesti drugog takvog? Ali razumijem i ljude koji su spremni progutati tu žabu. Već smo imali jedan Peti oktobar, ali nismo doživjeli šesti. Bojim se opet tog scenarija, bojim se da opet srljamo u istu grešku”, kaže nam novinarka. Vjeruje da u Srbiji nije problem samo Aleksandar Vučić.

“Kolektivno društvo je izmanipulirano, sluđeno, huškano desetljećima. Srbija mora doživjeti kompletni socijalni i moralni restart. A to ne može ako ćete novu državu praviti na narativu da je Karadžić divan pisac i talentiran pjesnik. Takve stvari smo mogli čuti u subotu. Ne želim zvučati kao defetist i ovo što se događa u posljednja 24 sata izgleda kao da se prosvjedi vraćaju na pravu stvar. Ali bojim se da je politička artikulacija šizofrena, da je desničarska kakofonija prejaka i da nema glasova koji će reći da je Srbiji mjesto u Europskoj uniji, da je Srebrenica genocid, da su Mladić i Karadžić ratni zločinci. Netko je jednom rekao; jedino što je neizvjesnije od budućnosti u Srbiji je njena prošlost”, zaključuje Ana Lalić Hegediš.

Natapanje nacionalizmom

Branko Čečen se slaže, smatra da je nacionalizam već odavno raširen u zemlji. “Natapanje Srbije nacionalizmom nije prekinuto od Miloševića. Lakše je imati napaljene nacionaliste nego aktivne građane. Omladina i studenti su u velikom postotku prilično nacionalno orijentirani, a neke grupacije unutar plenuma to dosad nisu imali prilike pokazati. Jedan od razloga što je prosvjed do sada bio uspješan je u tome što je bio nadpolitički. Jednostavno su ciljevi i vrijednosti jednako važni svima, od ljevice do desnice.

Ali dok se ljevica imala čime hraniti, primjerice, dirljivom suradnjom studenata u Novom Pazaru i ostalim gradovima, desnica u suštini nije imala politički sadržaj svoje vrste. Kako je došlo da se odluče za takve ljude na Vidovdanu, ne znam, ali u suštini su uzeli nacionaliste među javnim ličnostima koji su koliko-toliko koherentni i obrazovani. I ono što su dobili je dosta teško progutati, barem meni”, smatra Čečen. Kako kaže, čini mu se da jedan od razloga takvoj promjeni leži u odluci o izborima.

“Mislim da su išli na neopredijeljene birače koji još uvijek vjeruju Vučiću, da pokažu i nacionalnu svijest. Tako je, na kraju, i Koštunica došao na vlast”, kaže novinar. Ipak, optimističan je oko budućnosti prosvjeda.

Paravan za pljačku i korupciju

“Jedina šansa koju ova zemlja ima nije u ljudima koji će je voditi nego u aktivnim građanima koji će ih prisiliti da je vode u okvirima zakona. Povrh toga će doći i do isticanja težnji građana, a one nisu u suprotnosti sa studentskim zahtjevima, sve dok ne prelaze granice zakona ili ekstrema. Važno je da se zbivanja odvijaju unutar zakona. Kad je tako, onda čak ni nacionalisti ne mogu napraviti toliku štetu, kakvu inače prave gdje god da se nađu. Nije to za nas neko neobično iskustvo, štoviše, mi se iznenadimo kad ne dođe do izražavanja nacionalističkih stavova”, ironično podcrtava Čečen.

“Dugo ovo traje, iscrpljeni su i studenti i građani i vjerujem da misle da se moraju radikalizirati da se priča ubrza i razriješi. Mislim da je ovo vrlo pragmatičan način jer im treba više ljudi, unatoč tome što, prema istraživanjima, natpolovična većina Srbije želi da Vučić ode s vlasti”, dodaje Čečen. Kako kaže, teško mu je to i zamisliti iz sadašnje perspektive.

“Mislim da Srbija ima šansu samo ako promijeni odnos prema političkim pravima i dužnostima građana. To je nešto što se dramatično promijenilo za vrijeme ovih prosvjeda. Pokazalo se da postoji ogroman broj ljudi koji žele sudjelovati. Jedno istraživanje je pokazalo da je preko polovice građana sudjelovalo u prosvjedima, na ovaj ili onaj način. To je dosad nezabilježeno i u tome leži jedina šansa koju Srbija ima. To je ono što zovemo pravdom i demokracijom, a koje su u sukobu sa strahovito razvijenim korumpiranim sustavom. Ono što smo nekad zamišljali kao funkcionalnu državu, samo je paravan za pljačku i korupciju”, uvjeren je novinar.

Studenti nisu jedini kojima se žuri

Kako kaže, studenti nisu jedini kojima se žuri. Žuri se i predsjedniku jer mora pred vanjskim partnerima i potencijalnim suradnicima dokazati da još uvijek ima uzde u rukama.

“On više ne kontrolira ništa, ne može garantirati ništa. Mora brzo pokazati da je i dalje gazda, da bi mu se moglo vjerovati. Istraživanja pokazuju da njegova popularnost tone, ali podrška studentima je i dalje natpolovična, što je, kako sam rekao, nezabilježeno. On može samo nastaviti s represijom, ništa mu drugo nije preostalo. Da sve ostale oružjem drži pod kontrolom”, smatra Branko Čečen.