Gatanje iz vidljivih detalja

Za odgovor na to pitanje važno za Rimokatoličku crkvu korisno je okrenuti se jednoj drugoj organizaciji s milijunima pripadnika, koja je također tajila svoje djelovanje sve dok ne donese i obznani konačnu odluku: Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza.

U vrijeme Hladnoga rata Rusija je bila carstvo tajni u koje je Zapad nastojao proniknuti. Nešto se doznavalo diplomatskim putem, nešto preko špijuna, a na pola puta između njih bili su kremljolozi, stručnjaci za međunarodne odnose i novinari koji su, promatrajući naizgled sitne detalje što su do dopirali u javnost, nastojali dovinuti što se događa i tko je doli, a tko gori na kremaljskom kolu sreće.

Analizirali su učestalost pojavljivanja dužnosnika u javnosti, udaljenost od Velikog Šefa na tribini tijekom vojnih parada, redoslijed govora na partijskim kongresima, dumali je li premještaj pomoćnika glavnog tajnika bjeloruske partije na mjesto ministra industrije Kirgistana promaknuće ili kazna.

Vatikansti kao kremljolozi

Najpoznatiji slučaj uspješne kremljologije bila je vijest da je umro generalni sekretar KP SSSR Jurij Andropov koju je dopisnik Washington Posta, rođeni Sarajlija Duško Doder u veljači 1984. svijetu objavio nekoliko sati prije nego ju je državna agencija TASS pustila u svijet.

Kako je pogodio? Uočio je da su dvije noći zaredom svjetla u nekim kremaljskim uredima gorjela cijelu noć, primijetio je da su visoki službenici ostajali do iza ponoći, da po noći voze službene limuzine i ambulantni kombiji i zbrojio dva i dva.

Iako u Vatikanu komunista barem službeno nema, a otvorenost po pitanju papina zdravlja vlada već 25 godina, otkako je Sveta Stolica priznala da Ivan Pavao II. pati od Parkinsonove bolesti, vatikanisti i dalje nalikuju kremljolozima.

Neznani monsinjor zna sve

Prate detalje, imenovanja, putovanja visokih dužnosnika i njihovih suradnika, analiziraju čiji se ljudi promiču, a kojem nadbiskupu suradnici završavaju po nigdinama Afrike i centralne Azije; tko je držao homiliju na važni svetak, a tko poslan kao papinski izaslanik na 900. obljetnicu neke biskupije.

Nastoje razgovarati sa što više dužnosnika Kurije — ne samo kardinalima i biskupima, nego još više i daleko češće s podcijenjenim monsinjorima koji povazdan neprimijećeni i neznani pripremaju važne dokumente, što će ih kasnije potpisati neki dužnosnik koji je vidio tek dvadesetu radnu verziju.

U idealnom svijetu, vatikanisti — kojih je, uzgred budi rečeno, sve manje jer se priroda novinarstva toliko promijenila da danas sve više medija odustaje od vlastitih stalnih dopisnika i uzda se u agencije, ili jednostavno preuzimanje tuđih tekstova — na osnovu svih ovih informacija formiraju sliku o kardinalima i njihovim stajalištima.

Kako se postaje papabile

I kad se pitanje zdravlja ili dugovječnosti vladajućeg pape uopće ne postavlja, neki njemački vatikanist objavit će da je kardinal Taj-i-Taj u očitu usponu jer je neki dikasterij pozitivno ocijenio dvije njegove prodike, a sam papa na večeri nekom pobočniku komentirao kako mu je intervju nekoj kanadskoj TV stanici bio odličan pogodak jer je lijepo govorio o evangelizaciji.

To će pročitati talijanski kolega, pa će se i on pozabaviti istim kardinalom te zaključiti kako je doista vrijedan i predan, jedino mu fali pastoralnog iskustva.

Nakon par takvih procjena netko će u Dikasteriju za biskupe, tijelu direktno nadležnom za svih 5875 svjetskih biskupa, zaključiti da je riječ o kardinalu koji ima svijetlu budućnost, ali bi mu doista koristilo da provede neku godinu u dijecezi, te predložiti da ga se imenuje nadbiskupom Važnog Grada.

Vole ga mladi i žene

Isti oni vatikanisti procijenit će je li riječ o nagradi ili kazni; ako konsenzus bude da je promaknut “za svoje dobro” i ako je “pravih godina”, a posebno ako je dobar govornik, karizmatičan, vole ga mladi ili žene… on “prirodno” postaje novi papabile i ime će mu svi dugo gotovo automatski navoditi na svojim listama.

Ovo je idealan slučaj, kad je proces kojim se nekog uvrštava u krug mogućih nasljednika svetog Petra profesionalan, nepristran i pošten. No, čak ni u Vatikanu nije sve nepristrano i pošteno.

Film Konklava, inače u tehničkom i proceduralnom smislu fantastično vjerodostojan i precizan — iako zasnovan na jednoj duboko pogrešnoj premisi (kardinal imenovan in pectore, u papinu srcu, nema nikakva prava sve dok kanonskim postupkom njegovo ime ne bude objavljeno, a on službeno proizveden) — zorno pokazuje drugu stranu Svete Stolice, onu ljudsku.

Spletke u rimskim vilama

Budući da je svaki kardinal samo čovjek, grešan i nesavršen, i u Vatikanu ima spletkarenja, podmetanja, muljanja, laži, potkupljivanja i još svakakvih nečasnih rabota.

Iako je kandidiranje, lobiranje i insinuiranje da bi netko jednog dana bio dobar papa strogo zabranjeno, u stvarnosti se događa sve što se može zamisliti.

U dekadentnom Rimu više nego u samom Vatikanu, jer je potonji toliko mali da nema dovoljno velikih i luksuznih kardinalskih i nadbiskupskih rezidencija. Osim toga, Aventin, Janikul ili Parioli pružaju eminencijama i njihovim gostima mogućnost da se utope u grad i bolje skriju.

Kardinalov gost na ladanju

Stalno akreditirani vatikanski dopisnici redovito se pozivaju na domjenke i događaje. Tu upoznate srednje visoki dužnosnički sloj, koji vas s vremenom uvodi u više krugove, pa vas počnu pozivati i kardinali.

Davne dvijetisućite, nekoliko dana nakon jedne večere u opulentnoj rezidenciji relativno mladog, sposobnog i ambicioznog kardinala iz jednoga talijanskog grada, pozvan sam na neki pastoralni događaj u njegovu dijecezu, na tri ili četiri dana, s plaćenim troškovima i smještajem u srednjovjekovnoj ladanjskoj palači.

Imao sam prilike razgovarati i s kardinalom i s nekoliko suradnika i sve mi je bilo fascinantno. Po povratku u Rim pohvalio sam se svojom važnošću velikom Inoslavu Beškeru, doajenu hrvatskih vatikanista i neupitnom znalcu srednjovjekovne širine.

Ručak kao iz Kuma

“Pomalo, nisi još sve vidija!”, kriptično je prokomentirao, odbivši pobliže objasniti. S prijemčivim kardinalovim suradnicima vidio sam se još nekoliko puta, kad mi je trebalo protumačiti neki događaj ili neki novi dokument. Jednom smo od kardinala uzeli kratku izjavu za Sky News, na koju je spremno pristao.

Nekoliko mjeseci kasnije osobni kurir donio mi je na vrata kašetu vrhunskoga, petnaestak godina odležanoga vina iz kardinalove rodne pokrajine, “dar povodom jubileja 25 godina biskupskog ređenja”. Na katedri sv. Petra još je sjedio Ivan Pavao II. ali je vidno bivao sve slabiji. Jednog me dana kardinalov tajnik pozvao na ručak u nekakvu kuriju kod Viterba.

U atmosferi koja je nalikovala onoj iz Gattoparda ili Kuma ponudio mi je ekskluzivni intervju s kardinalom u kojem bi on iznio svoje stavove o tad aktualnim temama, uz suptilnu insinuaciju da bi “jako cijenili da se jako fokusiramo na ta-i-ta pitanja”. Istoga trenutka sam shvatio što mi je mudri Bešker natuknuo.

Nemoralne kandidature

Kriza u Iraku izvukla me iz te situacije kojoj nisam bio dorastao. Intervju sam prepustio drugoj ekipi, koja ga je uradila rutinski i prilično distancirano, a ja sam naučio veliku lekciju. Imena papabila danas gledam drugim očima — instinktivno pretpostavljam koje je od njih tu dovela njihova osobna PR služba. Vatikanski diskretna, ali ipak s istim ciljem: pogurnite mojeg kardinala.

Još je jedan dio kardinala na popise “za ove treba glasati” došao protivno osnovnim normama morala i decentnosti. Možda najmanji broj od svih, među papabile gurnuli su ih – protivnici, da ih eliminiraju.

Vatikanisti su gotovo potpuno suglasni da, osim u slučaju doista izuzetnih i nesumnjivih kandidata kao što su svojedobno bili Giovanni Battista Montini, Giuseppe Siri ili Carlo Maria Martini, većini kandidata iz kategorije “mogli bi, ali nije sigurno” ne koristi – ili čak škodi – biti proglašenim papabilima jer ih to može izbaciti iz kruga ozbiljnih kandidata.

Samo sloga Talijane spašava

Jedan od najpoznatijih talijanskih novinara vatikanista, Giancarlo Zizola, svojedobno je kroz smijeh pričao kako ga je nekom prilikom uzbuđeno pozvao neki talijanski kardinal da ga hitno dođe posjetiti: “Molim te, nemoj nikad više napisati da sam papabile! Otkako si to objavio, ni sa mnom, ni s mojim ljudima nitko u Vatikanu više ne želi razgovarati. Svi misle da vodim kampanju i ako još netko to objavi, isključit će me iz svega”.

Iako ga nije htio imenovati, Zizola je objasnio da su kardinali iz Italije već godinama u dubokoj tajnosti razmatrali kako, nakon tad već više od 20 godina pape Poljaka, vratiti Talijana — bilo kojeg Talijana — na mjesto pontifeksa, jer ako se izaberu dva stranca zaredom, prijestolje se možda više nikad ne vrati Talijanima.

Svi su bili svjesni da bi za ostvarenje tog cilja morali biti jedinstveni i prvenstveno se zajednički principijelno boriti za papu iz Italije, bez obzira koji od njih bi to mogao postati.

Favoriti ‘na poguranac’

Na konklavi 2005. nije izabran nijedan. Razlozi nisu isti kao na ovoj — to je bio tipični slučaj izrazitog favorita koji je na kraju i izabran, Joseph Ratzinger kao Benedikt XVI. No konklava otprije 20 godina ipak je odličan nauk za ovu predstojeću: među navodnim papabilima ima previše Talijana, a vatikanistima je očito da nisu jednoglasni.

To znači da su šanse da idući papa bude Talijan ipak relativno male, unatoč činjenici da ih na većini listâ među navodnih prvih deset papabila figurira četiri ili pet.

Ima među njima iskreno proglašenih, no najmanje jedan ili dvojica postali su favoriti “na poguranac”, a vrlo je moguće da su jednom — koji djeluje kao da mu je neugodno što ga spominju kao mogućeg papu — ime na popis gurnuli neprijatelji da ga eliminiraju.

Odbacite polovicu papabila

I među ostalim nacijama slična je situacija: ima i stvarnih favorita i samoproglašenih, a i onih za koje se protivnici nadaju da će im od previše spominjana njihova imena šansa sagorjeti prije konklave.

Po ovim kriterijima, od desetak najčešće navođenih imena može se odbaciti polovica. Hoće li itko od papabila ostati i tko bi to mogao biti – u idućim nastavcima.

1. DIO: Jedan od vodećih poznavatelja Vatikana piše za Telegram: ovi kardinali ni slučajno ne mogu postati novi papa