Mučne borbe iza zatvorenih vrata

Bozanić je jedan od samo petorice kardinala koji po treći put biraju papu. Interesantno, u tih pet je i bivši vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, kome su liječnici ipak dopustili putovanje u Rim.

Reklo bi se da je zadaća izbornika jednostavna, samo trebaju biti dovoljno pobožni i iskreno se moliti Duhu Svetome, pa će on njihovu vjeru i predanost u nekom trenutku nagraditi objavljujući im ime Izabranika.

Povijest konklava i izbora pokazuje da stvar nije tako jednostavna. Svi koji u njih ulaze pobožni su, iskreni i iskusni u vjeri, teološki dobro potkovani, a poznaju i svijet sa svim njegovim manama i vrlinama. Pa opet, iza zatvorenih vrata prečesto su se vodile teške, dugotrajne i mučne borbe dok se ne bi došlo do većinske podrške jednom kandidatu.

Najžešća konklava 20. stoljeća

Stoljećima se pred svaku konklavu postavljaju ova ista pitanja. Mnogi su teolozi u sedevakancijama mrčili kartu svojim razmišljanjima; oni pošteniji ostavili bi i potpune promašaje za nauk budućim generacijama. Nakon smrti Benedikta XV. u siječnju 1922. jedan je mladi kurijalni tajnik, tek u drugoj godini svećeništva, ovako opisao papu koji bi trebao izaći iz predstojeće konklave:

“Crkva će se otjeloviti u čovjeku koji će nakon dvadeset stoljeća predstavljati ne samo moćnog Krista, nego Krista koji je evanđeoski, miroljubiv, svet i siromašan. Molimo se da zaslužimo papu koji je u mnogočemu kao Isus i koji će zbog toga morati biti raspet od svijeta koji mrzi sve što ne dolazi iz njega samog; no, to je zahtjev spasenja.”

Utopijska vizija i želja mladog svećenika nisu mogli biti dalji od karaktera pape koji je izabran na najžešćoj konklavi dvadesetog stoljeća, s 14 krugova glasanja u puna četiri dana — Pija XI.

Zakonitosti papinskoga klatna

No, pokazalo se da će se papa iz te pomalo naivne mladalačke vizije ipak pojaviti, doduše 36 godina kasnije u liku Angela Giuseppea Roncallija, Ivana XXIII. Mladi svećenik idealističkih pogleda na papinstvo, Giovanni Battista Montini, naslijedit će ga na katedri svetog Petra 1963. kao Pavao VI. nastojeći i sam biti papa kakvog je skicirao 41 godinu ranije.

Ako bi se iz ovoga moralo izvući naravoučenije, bilo bi to da (ni) u Vatikanu nigdar ni bilo da ni nekak bilo i da u papinstvu postoje ciklusi i da se klatno papinstva njiše s jedne strane na drugu, izrazito sporo, kao i sve drugo u Crkvi.

Ti su ciklusi tako spori da nije dovoljno vratiti se unatrag tek koje desetljeće, niti je moguće zaključivati na osnovi samo nekoliko pontifikata. Tek bi 122 godine, od prvoga pape dvadesetog stoljeća, možda mogle dati neke naznake kako bi se njihalo moglo okrenuti ovog tjedna.

Antimoderni papa Pio X.

Svakoga se papu može promatrati po desetinama osobina, no da bi se analiza pojednostavila na praktičnu mjeru, uzet ćemo dvije osnovne, najgrublje podjele. Prva je po naravi samog pape: upravljač ili teolog (neki ovu podjelu slikovitije predstavljaju kao razliku između “političkog” i “vjerskog” pape).

Mletački patrijarh kardinal Giuseppe Sarto izabran je 1903. za papu Pija X. Bridgeman Images via AFP

Oko druge podjele još se češće lome koplja: “konzervativac” ili “progresivac”. Uza sve to, uvijek je korisno zabilježiti i je li neki papa nastavio tradiciju prethodnika ili se od nje odmaknuo.

Pio X., izabran 1903., bio je žestoki konzervativac koji se vatreno borio protiv “modernizma”, ali i posvećeni teolog — vjerski papa koji je u liturgiju uveo pozitivne novine, no na društvenom se polju sukobio s mnogima i na nakadašnjim papinskim teritorijima i u svijetu.

Papa upravitelj Benedikt XV.

Stoga nije nimalo čudno što ga je naslijedio “upravitelj” Benedikt XV. koji je daleko više vremena proveo popunjavajući rupe u praktičnom životu Crkve što ih je iskopanima ostavio njegov nefleksibilni prethodnik.

Bolonjski nadbiskup kardinal Giacomo della Chiesa izabran je 1914. za papu Benedikta XV. Roger-Viollet via AFP

Baveći se politikom i diplomacijom prvo je nastojao ublažiti posljedice Velikoga rata, koji ga je dočekao na samom početku pontifikata, zatim se nositi i s naglim povećanjem broja država u Evropi nakon kraja rata.

NAUK 1: Papu koji se koncentrira samo na jednu stranu dužnosti što se od njega očekuju obično naslijedi onaj koji će se pozabaviti zanemarenim.

NASLJEDNIK IZABRAN ZA: hvatanje ukoštac sa zapostavljenim problemima; u svemu različit

Papa nastavljač Pio XI.

Benediktova neočekivana smrt sa samo 67 godina utjecala je da se za nasljednika izabere netko za koga se vjerovalo da će nastaviti nezavršene poslove svojega prethodnika, većinom političke.

Iako je Pio XI. bio profesor i paleograf s tri doktorata, ratna nužda neočekivano ga je gurnula u vatikansku diplomaciju iz koje se nikad više nije uspio izvući i posvetiti teologiji, unatoč nekolikim pokušajima.

Milanski nadbiskup kardinal Achille Ratti izabran je 1922. za papu Pija XI. Photo12 via AFP

Kad su ga već okolnosti potjerale k svjetovnim, a ne crkvenim zadaćama, uspješno je organizirao delikatni konkordat s Benitom Mussolinijem 1929. i Lateranskim sporazumima ponovno Crkvi dao državu, makar i minijaturnu.

NAUK 2: Kad Crkva osjeti da je papa započeo nešto vrijedno, ili barem neophodno, ali to nije završio, obično nastoji izabrati nasljednika koji će tu zadaću preuzeti i nastaviti.

IZABRAN ZA: nastavak nezavršene politike svojega prethodnika

Ratni papa Pio XII.

Pio XI. umro je 1939. nakon Minhenskog sporazuma, kad je svima već bilo jasno da je još jedan veliki rat neizbježan, pa se pitanje nasljednika uopće nije postavljalo.

U najkraćoj konklavi u dvjesto godina, sa samo tri kruga glasanja, izabran je najiskusniji diplomat kojeg je Crkva imala, prethodnikov kardinal državni tajnik Eugenio Maria Pacelli, koji je i imenom Pio XII. potvrdio da je nasljednik pape-upravljača, diplomat i političar, papa praktičnih zadaća bez velikih teoloških ambicija.

Kardinal državni tajnik Eugenio Pacelli izabran je 1939. za papu Pija XII. AFP

Uspio je Crkvu kako-tako provesti kroz rat i poraće, ispunivši što se od njega očekivalo (unatoč kasnijim kritikama njegovih raznih postupaka i propusta). No, kako je svijet ulazio u normalniji život, sve manje se snalazio.

Pokušaji bavljenja teološkim pitanjima uglavnom su se sveli na minorne teme; prihvatio je nove tehnologije za obraćanje pastvi — radio, pa i televiziju — no poruke pape koji je živio u svojem mumificiranom svijetu bile su sve dalje od onoga što je tražio vanjski.

NAUK 3: Kad jedan svjetovni problem zaprijeti da zasjeni sva druga pitanja, i svjetovna i crkvena, mudro je izabrati čovjeka koji je najkvalificiraniji da se nosi baš s njime, bez obzira na sve druge osobine i sposobnosti izabranoga.

IZABRAN ZA: rješavanje velikog problema u nastajanju kojeg je Crkva bila svjesna — Drugog svjetskog rata

Stari papa Ivan XXIII.

Kad je umro Pio XII., kardinali su bili svjesni da je neophodna inovacija. No, kako su svi osjećali da je Crkva zrela za duboke promjene, i konzervativci i progresivci borili su se iz sve snage da baš oni odrede novi put Crkve.

Kad teška rovovska borba nije dala pobjednika, kardinali su odlučili uzeti predah, izabrati vrlo starog papu — najstarijega u 238 godina — računajući da će taj mirno poživjeti neku godinicu dok oni ne pripreme rovove za narednu konklavu.

NAUK 4: Nakon dugog pontifikata, posebno ako on u svojim posljednjim godinama bude pasivan i apatičan, konklava jednoglasno želi unijeti promjenu i energizirati pontifikat.

NAUK 5: Ako je konklava nepopustljiva i nijedna strana ne može zadobiti dovoljnu većinu, suglasit će se da izabere kompromisnog kandidata, idealno bez nekih izraženih osobina.

IZABRAN ZA: tranziciju i odgodu promjena, očekivano da ne bude ni tamo ni ovamo.

Revolucionarni papa Ivan XXIII.

Umjesto da na miru blagosilja pastvu i gosti se po talijanskim biskupijama, stari, okrugli, nasmiješeni i dobroćudni Ivan XXIII. — “dobri papa” — započeo je mandat konzistorijem. Nepuna dva mjeseca nakon izbora imenovao je dotad neviđen broj kardinala, 23 — gotovo polovicu od broja izbornika koje je proizveo njegov prethodnik u svojih 19 godina.

Mletački patrijarh kardinal Angelo Roncalli izabran je 1958. za papu Ivana XXIII. AFP

Na drugi dan svojeg prvog Božića u Vatikanu šokirao je uštogljene kurijalne kardinale najavom “Idem u zatvor, sad, bez pripreme, njima sam najpotrebniji”.

To nije bilo ništa prema šoku koji je priredio neku godinu kasnije kad je gotovo iznebuha, nakon konzultacija samo s najvjernijim suradnicima, sazvao Drugi vatikanski ekumenski sabor. I on i svi drugi znali su da će ga naslijediti sposobni administrator Montini, kojega je u svojoj prvoj konklavi prvog proglasio kardinalom, dajući tako jasan znak.

NAUK 6: Nijednoga papu ne smije se podcijeniti; ispod blažene smirenosti često se kriju vizija i odlučnost.

NASLJEDNIK IZABRAN ZA: nastavak velikoga projekta, Koncila, i sposoban za provođenje rezultata

Papa reformator Pavao VI.

Pavao VI. vjerojatno je papa čijoj je slici i uspomeni nanesena najveća nepravda u posljednjih stotinjak godina. Često ga se opisuje kao neodlučnog, što ne može biti dalje od istine. Nastavio je i priveo kraju Koncil; uveo, proveo i učvrstio sve njegove rezultate, što je bio izuzetan posao koji je zahtijevao izuzetnoga administratora.

Milanski nadbiskup kardinal Giovanni Battista Montini izabran je 1963. za papu Pavla VI. AFP

Uvidjevši neophodnost osobnog primjera u evangelizaciji, postao je prvi papa koji je putovao cijelim svijetom; uveo je neophodne promjene u Kuriju, uključujući i isprva nepopularno obvezno umirovljenje biskupa s navršenih 75 godina, a potom i izrazito nepopularno isključenje kardinala starijih od 80 iz konklave.

O svojim dvojbama i nesigurnosti oko nekih kontroverznih tema govorio je javno, što su protivnici jedva dočekali da ga proglase slabim.

NAUK 7: Dobar administrator ne mora biti populist i donositi samo odluke koje će se oduševljeno dočekati; kad uvodi nepopularne mjere, ne treba mu suditi odmah, valja sačekati da vrijeme dâ svoj sud.

NASLJEDNIK IZABRAN ZA: nastavak velikog projekta i razvijanje i primjenu novih ideja nakon implementacije koncilskih promjena.

Konzervativni papa Ivan Pavao II.

Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II. moramo sagledati skupa jer je prvi prekratko vladao da bi imao izraženu politiku, no već je svojom pojavom nasmiješenog i dostupnog pape najavio novu praksu pape-komunikatora.

Prvi pontifeks u pola milenija koji nije bio Talijan, Poljak Karol Wojtyła u velikoj je mjeri izabran jer je bio mlad, zdrav, planinar, plivač, skijaš. Iako se znalo da dolazi iz zemlje koja pati pod komunizmom, nije izabran da bi ga rušio — tu zadaću postavio je sam sebi.

Veliki komunikator, pun energije dok mu je zdravlje dopuštalo, teološki je bio — kako bismo to danas rekli — izrazito konzervativan. No, promovirajući demokraciju bio je društveno progresivan. U papinstvo je unio dotad neviđenu energiju na kojoj je gradio popularnost i kad ga je tijelo već gotovo napustilo.

NAUK 8: Papa izabran s uvjerenjem da će obavljati samo jednu zadaću može itekako iznenaditi uzimajući sebi i neku posve različitu.

NAUK 9: Čak i radikalni odmak od okoštale tradicije ne mora biti traumatičan. Papa Poljak nije za Crkvu bio ništa različit nego Talijani prije njega.

NASLJEDNIK IZABRAN ZA: radikalnu promjenu nakon dugog pontifikata. Poslije niza administratora, Crkva je željela teologa kojeg nije imala pola stoljeća, ako Ivana XXIII. zbog Koncila brojimo u teologe. Odlučila se za najlakši izbor, onoga koga je najbolje poznavala

Neuspjeli papa Benedikt XVI.

Benedikt XVI. pokazao se prilično neuspjelim i nepotrebnim eksperimentom. Svakako veliki teolog, nije se snašao u svakodnevnom vođenju Crkve.

Neka posebno osjetljiva pitanja pokušao je pomesti pod tepih da bi nakraju i sam shvatio kako za njegove godine i prirodu intelektualca iz pozadine Crkva postavlja previše svakodnevnih organizacijskih zadaća koje mu samo smetaju. Prvi u modernom dobu koji se odrekao papinstva.

NAUK 10: U suvremenu svijetu Crkva je isuviše kompleksna, velika, raznorodna i često iznutra kontradiktorna organizacija da bi se povjerila u ruke nekome tko je prvenstveno teolog, mislilac i čovjek kontemplacije. Ipak je potreban menadžer.

NASLJEDNIK IZABRAN ZA: bavljenje zanemarenim praktičnim pitanjima i vođenje vlastitim primjerom, za osobnu hrabrost u hvatanju u koštac s problemima, čak i ako to ne donosi popularnost.

Borbeni papa Franjo

Isusovac Franjo dovoljno nam je blizak u sjećanju da ga ne treba posebno predstavljati. Bio je hrabar, otvoren, većinom dosljedan, borben na uglavnom ugodan način, znao je biti strog, iako se uvijek trudio u tome biti pravedan. Uporan ali rijetko tvrdoglav, imao je jasnu viziju, ali i hrabrost eksperimentirati s načinima kako da se do nje dođe.

Osobno, njegovom najvećom slabošću držim izraženi nedostatak talenta za politiku, što se najočitije manifestiralo neodmjerenim i nebalansiranim stavom prema Ukrajini, koji su mnogi interpretirali kao podršku Vladimiru Putinu i Rusiji, što zasigurno nije bila Franjina želja ni namjera.

Zagovarao je siromašnu Crkvu, što mu je možda najveća osobna zabluda. Za duhovnika je korisno da bude siromašan, za Crkvu možda baš i ne.

NAUK 11: Da bi papa bio velik, mora biti iskren i živjeti ono što propovijeda. S time se ne može početi izborom za papu, takvim se mora biti na ulasku u konklavu.

Odlučit će 133 glasa

Kakav će biti nasljednik pape Franje i koje će biti osnovne zadaće za koje će biti izabran? Svatko zasigurno ima svoje mišljenje, no presuđuju samo stavovi i uvjerenja 133 kardinala koji će u srijedu poslijepodne ući u Sikstinsku kapelu.

Sutra: Kakav papa za kakvu Crkvu?

PRETHODNI NASTAVAK: Samo jedan kardinal na konklavi doista je dijaboličan. Njegov gambit s crnom Afrikom vratio bi Crkvu u daleku prošlost