The article delves into the reasons behind the unexpectedly high demand for tickets to Thompson's concert in Zagreb. It dismisses the quality of the music itself and refutes the notion that attendees are predominantly Ustasha sympathizers. The author suggests that the concert's appeal lies in its ability to provide a sense of importance and self-worth to the audience.
The article posits that the concert's massive attendance cannot be explained by the music quality alone. A significant portion of the attendees likely do not hold strong nationalist or Ustasha ideologies. The author argues that the appeal is rooted in the feeling of collective identity and the illusion of power and importance it offers.
The author proposes that Thompson successfully markets a sense of belonging, significance, and self-esteem to his audience. He provides a temporary escape from the daily struggles and disillusionments of life, selling a narrative of strength and national pride. This appeals to those lacking voice or influence in their daily lives.
The article draws parallels to other populist figures and movements, highlighting the cultural battle taking place through popular culture and music. It concludes that Thompson's success is a product of skillful manipulation of people's anxieties and desire for simple solutions in a complex world.
Otkud stvarno to čudo da je ovoliko ljudi pojurilo kupiti karte za Thompsonov koncert u Zagrebu, kakvom je to magijom ovladao taj pijevac, time sam samu sebe odlučila tlačiti u nedjelju ujutro dok sam okopavala vrt i vadila iz ove proklete zagrebačke ilovače stare panjeve. Izvrtiš sve živo oko toga i opet ostaje zbunjujuće.
Jer Thompsonova je glazbena meštrija zapravo nikakva. Bućkuriš zbrčkan od pastirskog roka, heavy metala i domoljubnih budnica i davorija, objašnjava mi stručno moj prijatelj kome je muzika u malom prstu. Njega sam zvala da provjerim da tu možda nema nešto što vrijedi, a do mene nije doprlo. Nema, kaže, budi bez brige oko toga.
A s tekstovima je skoro pa još gore, to znam vidjeti i sama. Nadripjesništvo, zanos kao šećerna vuna, sladak a jeftin, pumpanje, podvriskivanje i nadripovjesničarenje. Dobro, ima puno interesa za te razne novokomponirane narodnjake, Prijovićke u pet Arena, rupe s pevaljkama i slične stvari, ali ovdje, mislim si preko lopate i pijuka, ipak treba izaći iz područja glazbe. Jer Thompson zapravo nije priča o glazbi iako od glazbe živi nego je to nešto drugo, izvan i šire.
Isto tako kao što dobrog odgovora za Thompsonovu sumanutu popularnost nema u glazbi, nema ga ni u onim pojednostavljenjima da njega glorificira publika koja je sklona ustašluku i koja smatra da su Jasenovac i Gradiška Stara i za dom spremni model na koga treba svrnuti sadašnju Hrvatsku. I te se paušalke treba ostaviti. Skoro pola milijuna fanova, koji su za ulazak na Hipodrom izvadili po 50 eura, a neki od njih u preprodaji i 200 pa čak i 500 eura – posve sigurno nisu ustaše. I takvih će biti među tom gomilom, to je jedan kroz jedan, ali marginalno s obzirom na neke prenagljene zaključke.
Kladila bih se da bar 80 posto kupaca Thompsonovih ulaznica ne zna reći ni dvije suvisle o NDH, o Paveliću i o ustaškim logorima najdoslovnijeg tjelesnog etničkog čišćenja, niti se s time ideološki poistovjećuje. Ne računaj u to čak ni one momke i cure i koji na njegove koncerte dolaze u crnim majicama i kapama s ušatim “U”, ti tek nemaju blage veze u što su se obukli, sutra će staviti na čelo i istetovirati na nadlaktici bilo što ako masa hukne da je to provokativno i da je fora jer se kao ne smije, a mi baš smijemo.
I dalje smo, dakle, nigdje. Nije kvaliteta glazbe, nije ustašluk premda Thompson perfidno posoli i popapri s njime ovdje i ondje i nikad svojoj pastvi nije rekao da to nije nešto dobro i da se normalan čovjek zato toga treba kloniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa što je onda kad nije nijedno od to dvoje? To sam ovih dana pitala i mnoge moje mlade znance, a nisam dobila jasan odgovor. Evo ni ovaj se moj panj ne da iščupati s tim korijenjem koje je zadrlo u dubinu. Neki su mi rekli da oko Thompsona ne treba toliko dramatizirati ni tražiti dalekosežna tumačenja jer se njihovi vršnjaci naprosto žele zabavljati.
Idu na Thompsona kao što su išli na Prijovićku i kao što idu plesati i dizati ruke u zrak na lažne narodnjake i cajke u haljinama od srebrnog lamea iz Bosne i Srbije. Moguće je i to, ali opet tu fali mesa i čvršćeg podteksta jer nije riječ o jednoj dvorani nego, dovraga, o poljani za pola milijuna ljudi. Mora, znači, ipak biti da je motiv i uzrok te pomame za Thompsonom dublji od obične zabave, skakanja i pjevanja.
I čini mi se na kraju svega kako je estradni poduzetnik iz Čavoglava našao formulu da publici proda osjećaj važnosti, veličine i samopoštovanja. To je ono što ljudima fali, a to im on daje. Ta dva sata u kojima će im se prividjeti da su netko. Da nešto znače. Da ih se pita. Da odlučuju. Da mogu uzeti stvari u svoje ruke. Da smiju pustiti glas kao što inače u životu ne smiju ili se ne usude jer ih je trta da ne izgube i to malo što imaju. Neki poslić, neko mjesto u niskoprofilnoj hijerarhiji, neko unapređenje koje mjesečno donosi 37 eura više na platnoj listi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato je Thompsonovo stihoklepstvo nagruvano isparavanjima i alegorijama, pokličima, ganućima, kraljevstvima i vapajima Bogu i sudbini. Ono kaže: dobri smo, jaki smo, vječni smo i neuništivi. Jesmo vraga, ali kako je ugodna ta iluzija.
Na njoj parazitira Thompsonov biznis kao što protozoe iliti praživotinje sisaju sokove iz ljudskog tkiva. A svijet jest sve strašnije mjesto, s Putinom i Trumpom više ništa nije izvjesno, država nam je kao zrno pijeska u globalnoj geopolitici, jezik majušan, veličine napuhane, vlasti korumpirane. Kad ti zatreba magnetna rezonanca mozga jer odjednom ne hodaš ravno, dobit ćeš je 2027. godine. Nemaš se kome požaliti jer institucije ne rade.
I kvaka je u tome da se Thompson marketinški samoproizveo u svećenika otpora toj beznačajnosti tzv. običnog hrvatskog čovjeka, kojim sile i silnice mlate tamo i ovamo tako da mu fijuče u rebrima. To ljude toliko pali. Ajmo, ruke u zrak. A najviše pali kod jedne od najpogubnijih ljudskih osobina, a vrlo raširene, da se za svoj život krivi druge i drugo, a pritom šutiš na poslu, kutriš na pohabanom kauču, psuješ u autu na onoga ispred sebe, junačiš se na Instagramu i nikad se ne uključuješ ni u što društveno smisleno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato Thompson utješno nudi “tradicionalne vrijednosti”, krv, tlo, gene i identitet. Tu žvaku skupo prodaje. I brza rješenja: riješimo se ovih i onih pa će sve procvjetati. Kao kod Živog zida, Keruma, Bandića i sada u Bijeloj kući. Taj se kulturni rat raspiruje na pozornici, poslije čega će se agitirani fanovi vratiti u svoje gajbe s balkonom od metar i dvadeset i provizorno adaptirane kućice u predgrađu, a umjetnik u svoj kraljevski penthouse. To je mjera produktivnosti tog bijesa i te banalne karaoke kulture. Kaže Trump da je ovo sjajno vrijeme za bogaćenje. Kako da ne. Thompson je naš lokalni primjer kako se to radi metodom inženjeringa nad lomnim ljudskim dušama.
Skip the extension — just come straight here.
We’ve built a fast, permanent tool you can bookmark and use anytime.
Go To Paywall Unblock Tool