U tih 40 sekundi u Bucksima se uključio famozni Doc_Rivers_Mode. To je ono kad u završnici utakmice izgledaš kao muha bez glave, kad ti lopte ispadaju iz ruke, kad donosiš nevjerojatno glupe odluke, a s klupe nema ozbiljne reakcije, pa na koncu izgubiš već dobivenu utakmicu.

Nijedan trener u NBA povijesti, barem onoj u kojoj se vodi detaljna statistika svakog detalja, nije u doigravanju prosuo +7 na 40 sekundi prije kraja. Hoćete plastičnije? Od sezone 1977./78. do ove srijede 1.609 puta se dogodilo da je neka momčad u NBA playoffu vodila 7 ili više poena 40 sekundi prije kraja. U svih 1.609 slučajeva ta je momčad i pobijedila.

Doc Rivers je prvi koji nije. A nije da nije pokušao.

Jer već je jednom izgubio 7 poena prednosti *50 sekundi prije kraja s Los Angeles Clippersima protiv Oklahoma City Thundera u drugoj rundi Zapada 2013./14. Dakle, ne jednom, nego dvaput je u playoffu gubio tri posjeda prednosti u zadnjoj minuti.

Doc Rivers je prvi trener, a vjerujte mi, ostat će i jedini još dugo, koji je više od jednom izgubio prednost od 3-1 u doigravanju. Triput. Jednom s Orlando Magicom 2003., dvaput s Clippersima 2015. i 2020.

Doc Rivers je trener s uvjerljivo najviše izgubljenih sedmih utakmica u NBA povijesti. Trener s najviše playoff poraza u odlučujućim utakmicama nakon uvjerljivog vodstva. Trener čije (uglavnom zvjezdane) momčadi u najvažnijim trenucima imaju samo jedan zajednički kontinuitet: kaos, luzerštinu i žestoko razbijanje o zid.

Istovremeno, Doc Rivers je jedan od najskupljih NBA trenera i jedan od rijetkih koji je kontinuirano zaposlen već više od dva desetljeća u organizacijama koje žele titulu. Doc Rivers je trener koji je proglašen trenerom godine u Orlandu 2000. i ima šampionski prsten s Bostonom iz 2008.

Tko je onda tu lud?

Kad je uoči sezone 1999./2000. s 38 godina dobio prvi trenerski posao u Orlando Magicu i momčad sa 67 posto pobjeda spustio na 50 posto ne uvevši je u doigravanje, već se moglo nagovijestiti da se rađa ‘ljubimac sustava’. Naime, te mu je godine kao debitantu dodijeljena iznenađujuća nagrada za trenera godine, iako su, primjerice, Phil Jackson (Los Angeles Lakers) ili Paul Silas (Charlotte Hornets) imali neusporedivo jače argumente.

ASSOCIATED PRESS

U Orlandu je u četiri sezone radio solidan posao, ništa više od toga. Momčad koju je predvodio Tracy McGrady u svojim najboljim godinama uvodio je u playoff, gdje je bez prevelikog otpora ispadao u prvoj rundi.

Prvo od svojih brojnih luzerskih poglavlja ispisao je u sezoni 2002./03., kad je u prvoj rundi doigravanja poveo 3-1 protiv Detroit Pistonsa i imao tri meč-lopte za prolaz. No, u tom mu se trenutku dogodilo ono što mu se kasnije u karijeri pojavilo još nebrojeno puta. Suparnički trener se prilagodio, promijenio neke postavke svoje igre i pomeo ga u naredne tri utakmice.

U ovom slučaju to je bio Rick Carlisle, trener koji je kvalitetom osam kopalja iznad njega, što mu je na djelu demonstrirao u još nekoliko budućih situacija. Samo što, za razliku od Riversa, nije rođen pod sretnom zvijezdom da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Carlisle je izmiješao svoju rotaciju, a mladog i koštunjavog novaka Tayshauna Princea gurnuo da brani McGradyja. Orlando se pogubio, Detroit u naredne tri utakmice izdominirao i uručio Riversu prvi od rekordnih triju playoff raspada nakon vodstva 3-1.

Nitko ga tada nije krivio, dogodi se. Uostalom — Detroit je bio prva, Orlando osma momčad Istoka. Nije zbog toga dobio otkaz, ali jest pola godina kasnije kad je u novu sezonu ušao s 10 poraza iz 11 utakmica.

Već sljedeće sezone pozvali su ga Boston Celtics, kao mladog i potencijalnog trenera budućnosti. Odmah u prvoj sezoni 2004./05. priuštio im je brutalno razočaranje pred 19.000 njihovih navijača, porazom kod kuće u sedmoj utakmici prve runde od autsajdera Indiana Pacersa. Ali autsajderi su imali boljeg trenera. Istog onog Carlislea koji mu je priuštio prvi playoff raspad prije dvije godine. Ovaj put ga je u majstorici pred njegovim navijačima školovao s 30 razlike.

U sljedeće dvije sezone Boston se rasuo, a Rivers potpisao 11. i posljednje 15. mjesto na Istoku, drugi najgori skor u čitavoj ligi. Njegova bi trenerska karijera tu vjerojatno ušla u svoje realne okvire prosječnog i ne odveć cijenjenog trenera da Boston nije sjajna organizacija, a Danny Ainge sjajan GM.

U ljeto 2007. Ainge je odradio ‘trade desetljeća’, doveo u zeleni dres Kevina Garnetta i Raya Allena i zajedno s Paulom Pierceom stvorio veliku trojku. Koja je odmah postala prvi favorit sezone 2007./08., što je potvrdila i uvjerljivo najboljim skorom ligaškog dijela sezone (66-16). No, doigravanje ni izbliza nije išlo tako glatko.

I u prvoj i u drugoj rundi morali su igrati svih sedam utakmica protiv autsajdera Atlante i Clevelanda i na krilima zvjezdane trojke čupati se u majstoricama u svojoj dvorani protiv momčadi koje su imale 20 i 30 pobjeda manje u ‘regularnoj’ sezoni.

Ništa lakše nije bilo ni u finalu Istoka protiv Detroita, koji su dobili 4-2, kao i veliko finale protiv Lakersa. Ta sjajna momčad koja je donijela krunu u Boston nakon 22 godine suše nije se mogla zaustaviti čak niti upitnim Riversovim odlukama kojih je već tada bilo. Garnett, Pierce, Allen, Rajon Rondo, Kendrick Perkins, James Posey, Sam Cassell i ostali bili su prečvrsti, premoćni, pregladni i prekvalitetni za cijelu ligu.

AP

Očekivalo se da će se sve to još koji put ponoviti u narednim sezonama, jer Ainge je redovito osvježavao i dograđivao kockice oko velike trojke. No ostalo je sve na tom jednom prstenu. Po svim kriterijima — premalo, po većini analiza — zahvaljujući diskutabilnom trenerskom dodiru. Jer evo što je sve Boston s Garnettom, Pierceom i Allenom uspio izgubiti pod Riversom.

U drugoj sezoni 2008./09. u prvoj rundi čupali su se Celticsi opet u sedmoj utakmici protiv sedmoplasiranog Chicaga. Potom su u drugom krugu imali 3-2 protiv Orlanda i opet otišli u sedmu utakmicu. Tu majstoricu, međutim, nisu uspjeli iščupati, jer je Rivers opet naletio na boljeg trenera — Stana Van Gundyja koji ga je, kao i Carlisle, pregazio 19 razlike u majstorici pred njegovim navijačima, servirajući mu nove detalje u igri na koje ovaj nije imao odgovor.

Sljedeće sezone 2009./10. Boston je konačno, prvi put prošao Istok bez drame sedme utakmice i ušao u veliko finale. Ali zato ga je majstorica čekala ondje, i to opet nakon što je vodio 3-2. Čekao ga je, međutim, i bolji trener Phil Jackson, koji se, za razliku od Riversa, zna adaptirati i koji ga je najprije išamarao 32 razlike u šestoj utakmici, a zatim dobio i sedmu za najgori mogući ishod po svakog navijača Celticsa — šampionsko slavlje Lakersa.

Dok su godine prolazile u playoff razočaranjima, na Istoku se složila nova velesila koja je imala tri superzvijezde — Miami Heat s LeBronom Jamesom, Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom. I još važnije — s neusporedivo boljim trenerom Erikom Spoelstrom. Koji je imao odgovore na sve Riversove predvidljive poteze i u playoffu 2010./11. i 2011./12. — kad je Boston opet prosuo prednost 3-2 u šestoj i sedmoj utakmici. Zašto? Jer se Spoelstra prolagođavao situaciji u seriji, a Rivers gurao stalno svoje jedno te isto. Bez Plana B.

U ljeto 2013., nakon ispadanja u prvom krugu od New Yorka, Rivers je konačno dobio nogu u Bostonu, a momčad je krenula u nužnu reizgradnju. Prilično nezadovoljan samo jednim prstenom s momčadi koja je trebala postati dinastija.

U proljeće 2013. bio sam u Bostonu u posjeti kod Celticsa i razgovarao s nekim ljudima iz njihove organizacije. Sjećam se da su mi već tada govorili kako je Rivers prošlost i da je trebalo pustiti Toma Thibodeaua, njegova pomoćnika, da preuzme kormilo, jer da je on ionako zaslužan za sve ono što je funkcioniralo, a Rivers nije uspio sj***.

Iako će vječno ostati upamćen kao “šampionski trener” zbog tog perioda u Bostonu, zapravo je istina da su Celticsi u tom periodu i mogli i morali više. Rivers je najsretniji tip na svijetu jer mu se posrećilo da bude u situaciji koju čak ni on nije mogao pokvariti u toj šampionskoj sezoni 2007./08. Ali je zato dao sve od sebe da pokvari nekoliko sljedećih u kojima su bili najveći favoriti, a završavali su s razočaranjima.

Ali ako ne vjerujete u moj sud, možda ćete u onaj Rasheeda Wallacea, koji je igrao pod njegovim vodstvom u Bostonu. “Doc je trener koji se ne prilagođava, on jednostavno nije ta razina koju trebaš kad dođeš u playoff. Mi igrači smo se grupirali i donosili odluke kad je bilo tijesno, on nije imao ništa.”

Lopta ne laže. Ne laže ni u slučaju Doca Riversa.

Na račun te titule nije dugo čekao novi angažman. Clippersi su ga skupili već u sljedećoj sezoni 2013./14., u periodu kad su se željeli rebrandirati iz najgubitničkije franšize lige u nešto posve drugačije. No, Rivers im nije nimalo pomogao da se otarase te luzerske naljepnice. Štoviše — zalijepio im još i još ponešto svojih.

AP

Jer organizacija koja je imala Chrisa Paula i Blakea Griffina u njihovim najboljim godinama i još gomile zvijezda i zvjezdica oko njih pod Riversom je dobila tek dvije playoff serije (i to oba puta u sedam utakmica s majstoricom kod kuće), iako je u doigravanje godinama redovito ulazila iz gornje polovice nositelja.

U sezoni 2014./15. došlo je drugo veliko poglavlje u knjizi ‘Doca Luzera’. U drugom kolu Clippersi su imali 3-1 protiv Houston Rocketsa i ni to im nije bilo dovoljno za prolazak u finale Zapada. Štoviše, imali su +19 krajem treće četvrtine šeste utakmice i uspjeli su se do kraja utakmice raspasti i izgubiti.

Kako? Tako što se trener Rocketsa Kevin McHale prilagodio. Posjeo Jamesa Hardena na klupu, poslao brže i agresivnije igrače na parket, dok je Rivers držao svog ne odveć kvalitetnog sina Austina na parketu i nijemo i izgubljeno promatrao kako mu brod tone pred očima. I kako postaje prvi trener u povijesti koji je dvaput spušio prednost 3-1.

Da ga s trona nitko tako brzo ne skine pobrinuo se u sezoni 2019./20., kad je u ‘balonu’ u Bay Lakeu poveo protiv Denvera 3-1. I nakon toga u sve tri meč-lopte imao dvoznamenkastu prednost u drugom poluvremenu. I svaku od te tri utakmice izgubio. I pečatirao svoje gubitničko naslijeđe čak trećim playoff raspadom nakon vodstva 3-1. Realno — teško će ga itko ikad stići.

Dobio je nogu nakon te sezone, a otkaz je pratila i priča o nezadovoljstvu koje se već duže vrijeme gomilalo u svlačionici. Kritiziralo ga se zbog neselektivnog pristupa prema prvim zvijezdama Kawhiju Leonardu i Paulu Georgeu i zato što u ključnim trenucima nije imao nikakvu ideju osim izolacije i igre jedan-na-pet.

Kritike je trpio i zbog toga što je uporno forsirao nominalno drugog centra Montrezla Harrella nauštrb Ivice Zupca, kojeg je Jerry West ‘ukrao’ Lakersima i vidio dugoročno na poziciji startnog centra. Rivers je tada izjavio kako je “Harrell jednostavno bolji igrač od Zupca”, a njega generalno nije zanimalo bilo kakvo razvijanje ili poboljšavanje performansi mladih igrač,a kao ni u bilo kojoj drugoj momčadi koju je vodio.

Koliko je nosa i znanja pokazao samo na tom jednom primjeru najbolje svjedoči podatak da je Harrell nakon Riversa u NBA igrao epizodne uloge i svoj je prime ove sezone odradio u Australiji i Kini. Dok je Zubac nakon Riversa izrastao u nositelja igre Clippersa i jednog od najboljih centara lige.

No, ni to ga nije toliko uništilo da mu opet novi contender ne bi zakucao na vrata s porukom “Doče, povedi nas!”. Philadelphia 76’ers, puni potencijala i kvalitete u tobože završnoj fazi famoznog Procesa koji je konačno trebao požeti uspjehe, okrenuli su se dokazanom luzeru s namjerom da ih pretvori u pobjednike. Kako je završilo — možete pretpostaviti.

Već u prvom playoffu 2020./21., nakon najboljeg skora i prvog mjesta na Istoku, počastio je Joela Embiida, Tobiasa Harrisa i društvo sedmom utakmicom drugog kruga playoffa protiv Atlante. I to nakon što su u četvrtoj utakmici prosuli +18, a u petoj čak +26. Počastio ih je *svojom majstoricom koju je, naravno, izgubio pred svojim navijačima i u finale Istoka poslao Hawkse umjesto njih.

I sljedeće sezone ispali su već u drugom krugu od Miamija (4-2), a novi dodir Docove čarolije dogodio se u drugom krugu Istoka 2022./23. Sixersi su vodili protiv Bostona 3-2 u seriji i imali priliku u svojoj dvorani konačno pečatirati toliko željeno finale Istoka. Ali su se, po starom dobrom Docovu običaju, najprije raspali u četvrtoj četvrtini šeste utakmice u Philadelphiji, a zatim su pometeni u sedmoj u Bostonu.

IMAGN IMAGES via Reuters Connect

Ni u tolerantnoj i strpljivoj Philadelphiji više ga nisu mogli tolerirati. I pomislili biste da je svoj luzerski ples otplesao zadnji put i da se više nitko neće petljati s njegovom trenerskom, hm, nazovimo je ‘karmom’, iako bi prikladnije bilo reći “nekvalitetom”. I opet biste bili u krivu.

Mjesec dana nakon što je započela sezona 2023./24. Milwaukee Bucks pozvali su ga da bude ‘konzultant’ u stručnom stožeru trenerskog debitanta Adriana Griffina. Teško je odlučiti je li gluplja ideja potencijalno šampionsku momčad s Giannisom i Damianom Lillardom dati u ruke treneru početniku ili mu za mentora staviti trenera luzera, ali nije teško pogoditi kako je sezona završila.

Griffin je na pola sezone dobio otkaz, a Rivers preuzeo uzde. I na svoj već znameniti način izgubio odmah u prvoj rundi doigravanja od nižepostavljene Indiane — i to pogodite od koga? Onog već spomenutog Carlislea od kojeg mu se koža ježi kad ga vidi sa suprotne strane.

Ruku na srce, Rivers u toj seriji nije imao ozlijeđenog Giannisa, ali imao ga je ove sezone, pa je opet prošao isto kao i sa svim drugim svojim momčadima. Nenadmašnom, gotovo šampionskom luzerštinom. 40 sekundi prije kraja prosuo je +7 i završio sezonu kako Doc Rivers najčešće završava sezonu. Raspadom.

Uzorak činjenica prevelik je da bi bila slučajnost ili da bi sud o Riversovim trenerskim kvalitetama bio subjektivan. Iako je u pravilu u ruke dobivao dobre, izgrađene momčadi s najvišim ciljevima i zvijezdama A kategorije, Riversova riznica neuspjeha debelo, dramatično nadmašuje njegovu riznicu uspjeha. Ali još više od rezultata definira ga način na koji su njegove zvjezdane momčadi u važnim trenucima doživljavale mentalne i fizičke raspade, bez ikakvog njegova vodstva ili odgovornosti.

Rivers je trener masivnog ega, takozvani players’ coach koji podilazi glavnim zvijezdama momčadi, ali koji će bez problema gurnuti nekog od svojih (drugorazrednih) igrača ‘pod autobus’ i javno braniti svoje odluke i status.

Ali kad kola krenu nizbrdo, on zablokira, glava mu umjesto hladne i lucidne postaje još konfuznija i bezidejnija nego kod njegovih igrača koji ga gledaju s upitnicima oko toga što napraviti. Njegove momčadi, kad su pritisnute, ulaze u neprekinuti vrtlog pogrešaka, loših šutova i loših odluka, konfuznih napada, bezglavih obrambenih kikseva. Plan B kod njega ne postoji, a kad mu suparnik pročita Plan A, njegova momčad urušava se kao kula od karata. Ne često, nego uvijek.

I doista je nejasno kako čovjeka i danas, nakon 25 godina trenerske karijere u kojoj je, budimo otvoreni, zasrao sve što se moglo zasrati, još uvijek na površini drži ona poklonjena titula trenera godine 2000. koju je trebao dobiti Phil Jackson i šampionski prsten 2008. koji su Celticsi osvojili ne zahvaljujući njemu, nego usprkos njemu.

Iznimno rijetko se odlučujem davati ovakve sudove o trenerima, jer i najgori NBA trener zna o košarci sto puta više nego što ja znam. Ali ovo je jedna od onih situacija u kojoj sam spreman otvoreno suditi i stati sa svih 15.000 znakova argumenata u ovom tekstu naspram bilo čijeg drugačijeg mišljenja.

Da, Glenn Doc Rivers je najveća trenerska prijevara u NBA povijesti.