Partizan je, pak, svoj posao odradio besprijekorno, bez obzira na to što si je subotički Spartak priskrbio status najugodnijeg iznenađenja sezone. Momčad Vladimira Jovanovića igra ne samo rezultatski djelotvornu (omjer 17:13), nego i vrlo atraktivnu košarku zahvaljujući kojoj je u prethodnim mjesecima već uzela jedan euroligaški skalp (gostujuća pobjeda nad Zvezdom). Međutim, protiv potpuno fokusiranih crno-bijelih nisu imali nikakve šanse te je Partizan s ukupno 32 poena razlike promarširao u polufinale.

Budućnost je također vrlo autoritativno odradila svoju zadaću, pokazavši da je s razlogom u doigravanje ušla kao vodeća momčad lige. Plavi su u Morači uvjerljivo svladali Megu, koja im je u uzvratu pokušala zapapriti nadahnuto odigranom trećom četvrtinom (31:15), ali igrači Andreja Žakelja iskusno su pustili da se Megini mladići ispušu, da bi u završnici utakmice, po tko zna koji put ove sezone, okrenuli vodu na svoj mlin i okrenuli se nadolazećim dvobojima sa Zvezdom.

Partizan, pak, još uvijek čeka ime svog protivnika budući da je serija Dubaija i Cedevite Olimpije otišla u majstoricu. U ovom smo četvrtfinalu napokon dobili okršaje dvaju jednako ambicioznih suparnika. I dok su Igokea, Spartak i Mega svoje ciljeve ostvarili (ako ne i premašili) samim plasmanom u doigravanje, ni Emiraćani ni slovensko-hrvatska koalicija nipošto se ne bi zadovoljili ispadanjem na prvoj prepreci; štoviše, njihovi planovi sežu mnogo više, a to se jasno vidi na terenu.

Dubai je promijenio krvnu sliku natjecanja

Obje su utakmice igrači odigrali s nožem među zubima; nije to bila lijepa, već ratnička košarka, što upućuje na to da u majstorici neće nužno slaviti bolja, nego čvršća momčad. I to je ono što navijači smatraju ‘pravim’ doigravanjem, ono što u ABA ligi obično gledamo tek od polufinala.

Baš to je glavni razlog za to što se četvrtfinala uopće nisu igrala tijekom velike većine abaligaških sezona, nego je pretežno vladao princip da je doigravanje privilegij za najuspješniju četvorku, dok je nešto kasnije nakratko na snazi bio i prijelazni sustav po kojem su dva vodeća kluba išla izravno u polufinale te čekali pobjednike krnjih četvrtfinala.

U ABA ligi je naprosto preveliki jaz između malobrojnog gornjeg te većinskog donjeg doma: Crvena zvezda, Partizan, Budućnost i Cedevita Olimpija postavili su letvicu previsoko za ostatak karavane; ponajprije financijski, ali i u drugim aspektima, pa se tek povremeno događalo da je netko od ostatka društva takve hendikepe uspio kompenzirati zahvaljujući velikoj snalažljivosti ili spletu sretnih okolnosti. No, u pravilu su to bile priče za jedno proljeće, stoga bi se najesen stvari vraćale na tvorničke postavke.

Tek je Dubaijev ulazak istinski promijenio krvnu sliku natjecanja. Emiraćani su, doduše, u ABA-i debitirali s daleko skromnijim proračunom (između četiri i pet milijuna eura) nego što se očekivalo s obzirom na urbane legende o šeicima i njihovim nepresušnim vrelima petrodolara, ali i to je bilo sasvim dovoljno da Jurica Golemac oformi ekipu koja legitimno može pretendirati na titulu; doduše, ne kao favorit, ali iz drugog plana svakako.

Najmoćniji bi abaligaši u nekadašnjim okolnostima Dubaijevo dugotrajnije prisustvo vidjeli kao prijetnju vlastitim ambicijama, ali s obzirom na to da je postalo očigledno kako abaligaška titula više ne predstavlja nikakvo jamstvo za sudjelovanje u Euroligi, zauzeli su suprotan pristup. Klubovi-vlasnici ABA lige započeli su ozbiljnu transformaciju natjecanja iz regionalnog u, khm, interkontinentalno?

Što se zapravo želi postići najavljenim proširenjem lige na nove klubove koji dolaze izvan prostora bivše Jugoslavije, a spominju se Hapoel Tel Aviv, Beč, Cluj, Abu Dhabi…? Najavljenih 500.000 eura po pozivnici svakako je dobar razlog, ali daleko od toga da je zarada glavni motiv. Iz perspektive beogradskih euroligaša od iznimne je važnosti da uvođenjem novog sustava u ABA ligi (najavljena podjela na dvije divizije) smanje opterećenje zbog ogromnog broja utakmica u sezoni kako bi se mogli više posvetiti euroligaškim izazovima, a sezona u Eurokupu je također prilično duga. Smanjenje kvantitete (broj utakmica) i povećanje kvalitete (jači suparnici) optimalan je proces ne samo za zdravlje i motivaciju igrača, nego i za zadržavanje visokog interesa publike tijekom klupske sezone.

Treba li vratiti završni turnir?

Kad pristignu sve prijave i utvrdi se konačan broj sudionika (18 ili 20) napravit će se novi sustav natjecanja, a ne bi bilo zgorega promisliti i o vraćanju završnih turnira — bilo po uzoru na Euroligu, odnosno četvrtfinalnih serija pa Final Foura ili, pak, turnira Final Eight.

Upravo su spektakularni Final Fourovi proslavili ABA ligu, a oni su bili ukinuti zato što su se klubovi usuglasili kako nije pošteno da samo jedna utakmica odlučuje o putniku u Euroligu. Ulog je naprosto bio previsok, ali sada to više nije slučaj, stoga bi vraćanje turnirskog formata udahnulo staru draž natjecanju, povećalo zanimanje šire publike te probudilo ambicije manjih klubova (među koje spadaju svi hrvatski predstavnici), koji bi u eliminacijskim utakmicama imali mnogo veće šanse za senzaciju. Jasno, pod uvjetom da se dočepaju doigravanja.

A s dolaskom stranih klubova to će biti sve teže i teže postići ako ne dođe do značajnog porasta ulaganja, budući da se sa sezonskim budžetom manjim od milijun eura u ABA ligi više neće imati što tražiti izuzev pukog opstanka u natjecanju. Zadar i Split upravo su zaključili svoje predstečajne nagodbe i pravi je trenutak da se odluče žele li svom gradu priskrbiti ozbiljnu košarkašku priču ili će se zadovoljiti običnim sudjelovanjem, odozdo promatrajući konkurenciju kako sve više ulaže i raste.

ABA liga zaplovila je novim smjerom, a oni koji se tome ne uspiju prilagoditi ubrzo će ostati izgubljeni na pučini.